Umjetnike u Bosni i Hercegovini ne tišti samo nedostatak novca nego nerijetko i odsustvo svježih, originalnih ideja, kreativnosti i mašte.

Tako, nažalost, nije rijedak slučaj da ovdašnji „stvaraoci“ iz svih oblasti posežu za tuđim umjetničkim djelima i konceptima, te iste pod etiketom „redizajna“ domaćoj javnosti i predstavnicima vlasti koji su spremni izdašno finansirati njihov rad i „zalaganje“, ponosno predstavljaju kao vlastita autorska djela.

Posljednji takav „slučaj“ otkriven je u aprilu ove godine, tokom priprema za manifestaciju obilježavanja 20. godišnjice od početka opsade Sarajeva, čiji je idejni tvorac i autor bio ugledni sarajevski reditelj Haris Pašović.

On je tada performans sa praznim stolicama koje simboliziraju ubijene građane, predstavio kao svoj originalni autorski koncept, iako je on već izvođen prošle godine u New Yorku (kada su u Bryant Parku postavljene 2.753 stolice za žrtve terorističkih napada 11. septembra 2001.).

Pašović, nažalost, nije jedini koji voli da „posuđuje“ i „redizajnira“.

Naime, i poznati akademski umjetnik Mensud Kečo svojevremeno je inspiraciju za Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva pronašao u skulpturi koja krasi park u švedskom gradu Umea.

Staklena devetmetarska skulptura pod nazivom Zeleni plamen djelo je poznatog švedskog umjetnika Victora Emanuela Lindstranda i u vrijeme kada je postavljena, davne 1970. godine, bila je najviša skulptura na svijetu.

Kečin Spomenik ubijenoj djeci za čiju je izradu, podsjetimo, prije tri godine od gradskih vlasti Sarajeva dobio preko 725.000 KM, samo je manja, neznatno izmijenjena verzija Lindstrandove skulpture.