PISAĆI STOL

POŠALJI STRANICU MAILOM

  • Vaše ime i prezime: *

  • Vaša e-mail adresa: *

  • E-mail adresa primaoca: *

  • Pošaljite mi kopiju:

  •  

Priča: „Čopor propalih vukova“ (IIl dio)

Benjamin Hasić: Posljednji nastavak priče 'Čopor propalih vukova'

-

Prvi dio možete čitati na linku OVDJE

Drugi dop možete pročitati na linku OVDJE

V.

Opet sam pao na jebenom Lilleu, kod kuće izgubiše od nekih tamo krkana sa sjevera Francuske. Ako se sretnem sa bilo kojim od igrača ili trenera tog seljačkog kluba, čiji je jedini zadatak upropastiti moje dobitke, kičmu ću mu u čvor svezati.

 

Fino sam odigrao, bio sam ubijeđen da će uspjeti, odigr'o četiri utakmice ruskog hokeja, pola imena timova ne znam ni izgovoriti, ali znam da kod njih domaćini uvijek prolaze i da favoriti nikad ne gube, igr'o se još samo francuski kup, od većih timova su igrali samo Maresille i Bordaux, kvote su mi bile premale pa sam preskočio njihove tekme.

 

Lille gubi sa dva gola razlike i osamdeset osma je minuta, e jebem ti život. Sada sam dužan Koletu, debeljuškastom čovječuljku koji stoji iza šanka naše male tople kafanice i sluša kako mi jadikujemo, 150 maraka, ne znam gdje bih trebao ja takve pare skupiti, nema veze, može Kole čekati, danas igra Olimpik protiv Rudara iz Kaknja.

 

Ne navijam ja ni za jedan sarajevski tim, navijam za sve timove podjednako i odlazim na sve domaće utakmice, volim atmosferu i zgubidane i penzionere sa svojim arhaičnim psovkama, volim kako amateri igrači svom silom pokušavaju iskoristi onu malu trunčicu talenta, ne bi li ih uočio neki skaut Azerbejdžanskog fenjeraša.

 

Kao što rekoh, danas je na redu Olimpik, njihove utakmicu su mi najdraže. Polustadion, koji izgleda minijaturno pored gigantske džamije, izgrađene parama naše braće iz pustinje, sa svojih 500 sjedišta. Svih su boja, grimizna sjedišta, flourascentno zelena sjedišta, nebesko plava sjedišta, ljubičasta sjedišta – uvijek su prazna. Nas nekoliko ljubitelja dobrog fudbala ili ljubitelja apsurdne montipajtonovske komičnosti situacije, zauzelo je svoje pozicije u središtu jedne šarene tribine, nije nas bilo više od petnaestak.

 

Navijačku skupinu Olimpika zovu Vukovi, naš čopor je sačinjen od malenih, istrošenih, krezubih vukova sa vidljivim rebrima, znacima neuhranjenosti. Na prošloj utakmici, protiv Sloge iz Gornjeg Vakufa je Senad Albinović, naš glavni centarfor sa moderno tetoviranim tribalima na podlakticama, po uzoru na svjetske fudbalske veličine, zabio golčinu, volej sa nekih 25 metara, tako da se rutinska šuplja priča prije početka tekme, u krug odvijala i zavijala o mogućnosti njegovog prelaska, na jesen, u Maribor.

 

Nisam učestvovao u ovom razgovoru jer sam u glavi pravio kombinacije današnjeg kladioničarskog listića.

 

Dok sam ja sklapao složenu dobitnu i genijalnu jednačinu, sastavljenu od perfektnog spoja kečeva, ikseva i dvica, u pozadini su penzioneri raspravljali:

„Ovaj Senči je nažalost potonuo. Možda mu čak i dobro dođe da se malo spusti da vidi da ni u Mariboru nema mjesta za njega pa počne još žešće da radi na sebi i da stekne nove kvalitete.“

„Psihički je teško za tako mladog momka ali mora proći tu fazu...“

„Pa eto, neka zagrize malo, iskreno nemam neko mišljenje, nek' ode šta para zaradit, ako ništa drugo.“

U razgovor se ubacio narkoman Dženo, koji ima potrebu unijeti nemir u staloženu i mirnu konverzaciju, tema nije ni bitna:

„I ovaj će vala Albinović propast ko žeton, a svi smo oči vadili što ga ne zove u repku! Kod nas jel' se pročuje da ga iole neki ozbiljniji klub traži odmah vidimo novog Messija u njemu, a mali se evo već dvije godine vucara po posudbama ko kurava!“

 Tornado psovki i kontraargumenta je zasuo ispijeno Dženino lice kada su igrači u tamno zelenim dresovim izašli na travnjak i pozdravili nepostojeću publiku.

 

U tridesetoj minuti utakmice Albinović je isključen jer je glavom udario golmana Rudara.

„Fakinu, jebem li ti sestru“

Izgubili smo sa dva gola razlike. Čopor propalih vukova se razišao.

 Nekoliko minuta pred kraj utakmice zamolio sam Muju, visokog galantnog gospodina sa visokom i galantnom penzijom, da mi posudi pedesetak maraka, slagao sam da mi trebaju za plaćanje računa. Predao mi je prelijepu bordo-ljubičastu novčanicu i rekao da je ovo zadnji put.

 

Pare su mi trebale jer sam planirao posjetiti Ljudmilu, prelijepu tinejdžericu iz Bjelorusije ili Moldavije ili Ukrajine, jer je Vildana ko zna gdje, a Semen retentum venenum est.

Ljudmila je djevojčica sa minijaturnim tijelom i ogromnim silikonskim sisama.

 

VI.

Buđenje. Nebo je ljubičasto. Sunce još ni izašlo. Nijaz se budi bez alarma. Rukom opipava po malom prastarom stoliću koji se nalazi na desnoj strani kreveta. Kazaljke na satu pokazuju da je 05:30.

 

Dok ispija jutarnju kafu broji novac kojim namjerava kupiti robu za ovaj mjesec. Tristo konvertibilnih marka smješta u zadnji džep, oblači kožnu jaknu i izlazi kako bi što prije stigao u veleprodajnu samoposlugu. Ulice su puste. Čuje se ezan. Tramvaj kasni. Nijaz ulazu u tramvaj na prva vrata, ignorišući upite vozača za kartom. Smješta se na zadnjem sjedištu ovog prastarog vozila.

 

Dok se vozi sa jednog kraja grada na drugi, ne razmišlja ni o čemu. Nijedna misao se ne stvara ni rastvara. Sarajevo je najljepše rano ujutro, kada sunce tek izlazi. Tada je najčistije i na trenutke čak i izgleda nevino.

Učtivo se pozdravi sa mladićem koji danas radi i predaje mu spisak.

Bref X 20

VIOLETA TOALETNI PAPIR X 15

VREĆE ZA SMEĆE: CRNE SA VRPCOM X 20

AIR WICK (PLAV) X 25

AJAX X 40

PRONTO X 35

„Doćiću za pola sata, odo' kafu popit, haj mi ovo samo strpaj u torbu svijuti.“

„Nije problem paša“

 

Pozvonio je na tipku interfona pored koje piše „Poturović“. Prošlo je par minuta bez odgovora. Taman kada se Nijaz poraženo okrenu – električna ulazna vrata se otvoriše.

Dok se penjao uz stepenice, pored njega je prošla oskudno odjevena djevojka plave kose sa previše šminke. Nije mogla imati više od osamnaest godina. Stepenište je uređene i čisto, miriše na lavandu. Izgleda da čistačica dolazi svaki dan.

Nijaz je svojevoljno otvorio blindirana vrata, bez kucanja. Dočekao ga je tragikomičan prizor. Nekada galantni i šarmantni Zijad je, prosto rečeno, izgledao k'o govno. Mišićave ruke, prsa i ramena su i dalje bile sportski definirane. Zikin trbuh je natekao, kao da je ispunjen toksičnom tečnošću. Tetovaža pustog ostrva koja je nekada krasila zdrave i vidljive trbušne mišića se razlila.

Zijad je stajao ispred plazma televizora sa daljinskim u ruci, pokušavajući pronaći neku pjesmu, njišući se, izvodeći žalosni ubrzani ples na kokainski pogon. Ni u jednom trenutku nije obratio pažnju na nepozvanog gosta.

 

„Otvori prozor, jebo te Bog, zagušljivo ti je ovd'e u pičku materinu“, je prva stvar koju je Nijaz izgovorio, sa izrazom gađenja na licu. Moramo uzeti u obzir da se braća nisu vidjela ni čula šest mjeseci.

„Izgledaš ko govno, kad si zadnji put spav'o, djeceti?“

Zijad nešto traži. Eratično skakuće i poskakuje iz sobe u sobu.

„Jel' bitno?“ odgovorio je ubrzanim govorom kada se vratio iz spavaće sobe.

„Šta radiš, bolan, sjedi, jebo ga ti“. Nijaz vidno gubi strpljenje.

„Sačekaj ba, izgubio sam majicu... haj se ti smjesti... odo' se ja na brzinu istuširat pa ćemo popit jednu, ko' ljudi“. Zijad je nestao. Na trenutak je njegova glava provirila iz kupatila:

„Imaš bijelog tu na stolu, povuci slobodnu čizu, prejaka je roba.“

 

Nijaz se smjestio na bijeli kožni namještaj, sa direktnim pogledom ka rupi u zidu.

Stakleni stolić sa plastičnim voćem i hrpom kokaina.

Uokvirena slika.

Skupi perzijski tepih.

Plazma televizor.

„Neki papak narkomanski mi je ukr'o robu, tek je uzeo, nisam ni izaš'o iz pijace; dabogda crk'o od loše gudre sa previše mišomora.“

„He he, koji si ti levat.“

„Haj ne zajbeji i ne pristaj mi na muke, šta ću sad?“

 

Zijad ustaje ubrzano sa mjesta na koje je sjeo samo nekoliko sekundi ranije, odlazi do spavaće sobe i vraća se gutom novcakoju baca u Nijazovo krilo.

„Mrš, pička ti materina, ne trebaju mi tvoje pare, doš'o sam popričat s bratom, nisam te vidio pola godine, ne trebaju mi tvoje jebene pare, snaći ću se.“

 

Zijad nabacuje manijakalan osmijeh.

„Brate, prečesto mi se dešava da otvorim oči i pitam se jeli sumrak ili zora... otiš'o mi je mozak od bijelog, paranoičan sam, stalno kontam da me prate oni levati iz FUP-a, ne izlazim iz kuće nikako, nisam spav'o čet'ri dana.. dobi' Manchester – jes' vidio?“

„Smiri se... nepovezano pričaš“, Nijaz ispituje samog sebe o razlozima koji su ga navela da posjeti brata.

„Toliko dugo igram ulogu zlikovca sa kojim se ne smiješ zajebavat, od kojeg fini ljudi bježe, koji isprazni kafanu kada sjedne za sto da sam zaboravio ko sam ustvari ja...toliko toga sam uradio, toliko tuge sam nanio ljudima, toliko mi je žao...nisam jednom razmišlj'o da se roknem i da završim sa ovim maltretiranjem...Izgubio sam neki dan pedeset milja maraka, neki ljudi ne zarada za godinu dana ono što sam ja propišo' za jednu, ona kuja me jebe za alimentaciju, nisam malog vidio pola godine...šiptari me ganjaju za pare što sam i dužan....“

 

Zijad je nastavio sa eratičnim monologom, gubeći nit i smisao rečenica koje izgovara.

 

Nijaz nervozno rovi po džepovima pantolona, vadi kutiju cigara, još nervoznije pali cigaretu, dim ga „ujeda“ za oko:

„Smiri se sekundu Zika, i slušaj mene; ne mogu ti opisati koji je crnjak biti ja, nemam nikoga, mislim, imam Vildanu a nemam je, nemam ništa, moje postojanje nema značenje, nisam bio istinski sretan nikada... što sam stariji sve sam bliži zaključku da neću nikada uspjeti postići istinski sreću- šta god to značilo“.

 

Zika ušmrkava još jednu liniju bijelog i dodaje bratu ogledalo, Nijaz povlaći svoju treću čizu kokaina.

„Sačekaj sačekaj, patetičan si i jadan, budi muško.. šta je? Čitav život te nesreća prati, jel'? Daj ba, nemoj me zajebavati, sudbina ne postoji, ti si kriv“, predrogirani Zijad je uspio izgovoriti jedinu koherentnu i smislenu rečenicu ovog razgovora. „Im'o si hiljade i hiljade prilika da nešto napraviš od sebe, jel' tako?“

Nijaz poraženo odgovara: „Jeste... zašto smo tol'ko sjebani?“

„Ti si sjeban, ja sam na vrhu svijeta, ja sam kralj, ja sam sve, odo' pišat, saću se vratit'“.

 

Nijaz se premješta na Zikino mjesto kako bi povukao još jednu liniji bijelog. Zvoni preskupi mobitel. Zvoni. Zvoni. Zvoni. Nisko ne zna šta da radi. Nervira ga zvonjava. Nakon tridesetak sekundi iritirajuće zvonjave odluči se javiti, pokupi iPhone sa stola, pogleda ime pozivatelja – VILDANA.

 

Nasmiješi se gorko i pritisne crvenu tipku.

Bijes preuzima njegovo bića. Čisti adrenalin pomiješan sa čistim kokainom teče kroz njegov krvotok. Diže se sa Zikinog mjesta i kreće se prema vratima kupatila.

Čeka da voljeni brat izađe.

 

(kraj)

Ponedeljak, 21. Maj 2012 u 14:00

Izvor: bh news

Tagovi: benjamin hasić, čopor propalih vukova

ANONIMNI KOMENTARI

KOMENTARI { 0 } DODAJ KOMENTAR
  • Trenutno nema komentara.
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    (do 1200 karaktera)

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

Postavljeni komentari predstavljaju isključivo mišljenje i stav pošiljaoca komentara. Bh-news zadržava pravo da ukloni svaki komentar koji je neprikladan, a koji je uvredljiv na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, gender i svakoj drugoj osnovi. Takođe, biće uklonjeni svi komentari koji vrijeđaju pravo na privatnost ili bilo koje drugo pravo. Takođe, nije dozvoljeno pisati optužbe, koristiti jezik mržnje i netolerancije.

FACEBOOK

Sadržaj je moguće preuzeti i bez saglasnosti autora, ali uz isključivo navođenje izvora www.bh-news.com

Imate profil na Facebook-u?

Kliknite "Sviđa mi se"
da ubuduće pratite najnovije vijesti na svom profilu.