Tako barem misli admiral-general Aladin u filmu “Diktator” (The Dictator), novom ostvarenju Saše Barona Koena i reditelja Lari Čarlsa koje je njujorška publika premijerno gledala u srijedu.

Baron Koen je tog dana, ipak, projahao Kanom, ponosan kako i dolikuje liku iz filma posvećenog Kim Džong Ilu.

Drugačiji od ranijih Baron Koenovih uloga, general Aladin je punokrvni filmski junak, nije rijaliti provokacija kako se moglo pomisliti za Borata Sagdijeva ili austrijskog modnog gurua Bruna.

U “Diktatoru” nema skrivene kamere, nema kadra „s ramena“ ni sumnje da se radi „o običnom igranom filmu“.

Niko se nakon projekcije neće pitati je li neka od scena bila namještena ili stvarna. Naracija je koherentna za razliku od oprobanog metoda labavo uvezanih skečeva koji su proslavili Baron Koena i od medija zapostavljenog reditelja Čarlsa.

General Aladin je despot sjeverno-afričke republike Vadije i na korak je da razvije nuklearno oružje.

UN odobrava vojnu akciju, pa Aladin stiže na Ist River da se obrati Savjetu bezbjednosti, kada ga kidnapuju i obriju. Sudbina ga bezbradog vodi u Bruklin gdje upoznaje „lezbo-hobita“ Zoi (Ana Faris) i demokratiji zavještane aktiviste koje redom ubija - od sprdnje.

Dok se general Aladin pati u Zoinoj zen prodavnici, korumpirani ujak Tamir (Ben Kingsli) istura idiotskog dvojnika da potpiše demokratski ustav Vadije i pusti mogule da posisaju svu njenu naftu.

Aladin, ipak, uspijeva da se vrati u sedlo uz pomoć nuklearnog fizičara- disidenta, kojeg zatiče zaposlenog u Apple storeu!

Više od svega, “Diktator” je vedra oda političkoj nekorektnosti. Aladin se na neki način bori za dostojanstvo negativca, za ljudsko pravo na prestup. Baron Koen je napravio film u kome ismijava sve političke ideje na tržištu – diktaturu, zapadnu demokratiju, New Age koncepte i vjerski fanatizam.

On se ne libi da kaže bolne istine: Zapad pokreće ratove zbog nafte.

Generala Aladina je i lako shvatiti i zavoljeti.

Ako se Baron Koen i ponavlja, koristeći opet vizir autsajdera kako bi secirao traumu američke svakodnevice, nije velika šteta. U moru osrednjosti, pravom autoru je dopušteno skoro sve, i da mu opet kažemo – bravo!