PISAĆI STOL

POŠALJI STRANICU MAILOM

  • Vaše ime i prezime: *

  • Vaša e-mail adresa: *

  • E-mail adresa primaoca: *

  • Pošaljite mi kopiju:

  •  

Vikend priča: Čopor propalih vukova

Ove sedmice objavljujemo prii dio priče mladog sarajevskog umjetnika Benjamina Hasića, pod nazivom 'Čopor propalih vukova'.

-

I.

Ja sam ubio svog brata. Ubio sam osobu koja me je odgojila. Napokon sam slobodan. Ali od čega? Nekada sam ga obožavao. Sada sam raspoložen, kao da mi je ogromni teret pao s duše. Osjećam se čisto. Sve mi je kristalno jasno. Sve bistro. Pronašao sam ono za čim tragam od samog rođenja.

 

II.

Za oca nije znao. To je tajna koja ga je pratila i obilježila sramno djetinjstvo i odrastanje u mračnom podrumu jedne od zgrada u ulici Goruša, na Marindvoru. To što je otac njene djece anonimni muškarac, Velidu je natjeralo da tromjesečne blizance Zijada i Nijaza ostavi kod sestre i pobjegne što dalje od Sarajeva, u Australiju.

 

Svoju djecu je zadnji put vidjela trinaestog marta 59-te godine. Njena sudbina i život u Australiji su nepoznati. Ne zna se da li je bila sretna, da li je formirala novi porodični nukleus na tom dalekom kontinentu. Uostalom, njena sreća ili nesreća je nebitna za nas. Mi smo ovdje da pričamo o Nijazu Niski Poturoviću. Nije nam bitno ko je bio otac dječačića, ni da li je Velida ikada saznala istinu.

 

Dajdža i dajdžinica su bili dobri ljudi, ali su nevješto skrivali svoja osjećanja kada su blizanci u pitanju. Znalo se da su ta djeca teret i da je njihov odgoj stvar obaveze a ne proizvod ljubavi.

 

Zijad je bio bolji u fudbalu, stariji su govorili da je „pravi tehničar“ dok je Nijaz uvijek, kao najgori igrač stajao na golu. Zijad je imao bolje ocjene iz geografije, matematike, srpsko-hrvatskog, ruskog, historije i skoro pa svakog predmeta. Znao je pričati s djevojčicama, dok bi se Nijaz svaki put unezgodio, znojio i mrmljao pred njima. Jednog ljetnog dana, kada su braća Poturović imala 12 godina, Zijad je sa skupinom starijih mahalaca uspio nagovoriti Nijaza da se istetovira:

„Hajde levat, spadne boja posl'e dvije-tri sedmice, jel' te to hastra?“

 

Nijaz je nevoljko i naivno pristao na ovo iživljavanje. Od tog dana na prsima nosi tri tamno plave izblijedjele tetovaže: BOBAN, ZIKA I MUTE. U toku svog života Nijaz je dodao još nekoliko tetovaža zbog kojih se kaje, ali mu ove tri predstavljaju sve ono loše u njegovom odrastanju. Na prsima ima najgoru uspomenu na jedno nesretno djetinjstvo.

U tinejdžerskim danima je Nijaz bio izgubljen. Okušao se u kriminalnim radnjama – (čitaj šana). Ova profesija je za njega bila previše stresna, nije se mogao navići na činjenje groznih stvari nepoznatim osobama. Kasnije se za njega govorilo da nema srca i da nema muda i da nije pametan i da će zauvijek biti jedan te isti papak koji se ne može snaći.

 

Sa osamnaest godina, dok je Zijad krao po razvijenim zemljama Zapada i zarađivao enormnome svote novce, Nijaz je spletom nesretnih okolnosti završio u zatvoru. U pitanju je bila bezazlena kafanska tuča koja je eskalirala i u kojoj je mladi Nijaz izbo jednog pijanca šrafcigerom. Većina belaja i kafanskih tuča se odigra kada pijane osobe traže razlog kako bi iskalili agresiju koja je u njima nagomilana jer su im životi toliko jadni i usrani.

 

Svoje vrijeme u zatvoru je proveo tako što je prao čarape i gaće budućim ratnim zločincima. Prvog dana su mu ukrali dušek, tako da je tri mjeseca spavao na podu. Kada bi se napili (milicajci su nekada znali unijeti alkohol, koji bi po nepovoljnoj cijeni prodali najjednakijem od zatvorenika) tjerali su ga da radi sklekove sa deset cigara u ustima.

U jednoj od tih sesija maltretiranja i ponižavanja, Nijaz je došao do krucijalnog saznanja - shvatio je da život kriminalca nije za njega.

 

Kako bi se izolirao od surovog i smrdljivog života u KPZ-u, počeo je da čita. Družio se sa budućim političarima (koji su tada spadali u kategoriju disidenata). Oni su mu predlagali šta da čita. Uglavnom se radilo o filozofskim knjigama. Knjige čita do dana današnjeg. Može se reći da se njegovo postojanje svodi na čitanje knjiga i zarađivanje novca.

Kada je izašao iz zatvora, iza velike zastrašujuće kapije dočekao ga je brat u skupocjenoj odjeći (kožna jakna utrpana u original farmerke) sa zlatnim lančićem oko vrata. Zijad je voljenog brata smjestio kod sebe.

 

Svijet je Nijazu izgledao tako prostran i velik. Smetala mu je buka i galama. Ljudi su mu bili čudni.

Dok su ispijali kafu jednog jutra, Zijad nonšalantno i usputno upita Nijaza kako zamišlja svoju budućnost.

„Jebo budućnost.“

„Hah; e tu griješiš burazere, ne jebeš ti budućnost, budućnost jebe tebe... ili jebeš il' si jeban, na tebi je da odlučiš.“

 

Godinama nakon izlaska iz zatvora radio je sve i svašta. Konobarisao je u jednom elitnom restoranu, prodavao je replika dresove, tave... Nikada nije pristao pridružiti se Zijadu u uspješnim i unosnim kriminalnim radnjama. Sjećanja na maltretiranja u zatvoru ga nikada nisu napustila niti iščeznula.

 

Godine su prošle bez značaja. Nijaz je čitao, slušao punk muziku i išao na utakmice oba sarajevska tima. Sredinom osamdesetih godina, kada se činilo da svako ima svoj bend, Nijaz je nakratko bio član punk benda suptilnog naziva „Pičkice“. Bend se raspao nakon dvije svirke koje su završile masovnom tučom, u kojoj su i muzičari imali svoj dio.

 

Negdje sredinom rata je uspio pobjeći u Holandiju. Prva stvar koju je uradio bila je tetovaža na leđima. Tetovaža vesternskog obračuna. U Holandiji je ostao samo tri mjeseca nakon čega se vratio u pakao Sarajeva i na ratište. Taj splet okolnosti i povratak u razoreni rodni grad je rezultiralo jedinom (kratkotrajnom) svijetlom tačkom u biografiji ovog beznačajnog bića, upoznao je nju.

 

Ona će ostati neimenovana. Upoznali su se na Dobrinji. Svadba je bila improvizovana i skromna. Poginula je na dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Udario ju je auto.

 

Danas je Nijaz mršav i žilav. Poražen, ali još uvijek ne zna ko ga je porazio. Dane provodi na pijaci, prodaje higijenske proizvode koje svakog jutra složi i izloži na bijelom plastičnom stoliću. Zaradi dovoljno novca za preživljavanje. Studiozno proučava kladioničarske ponude. Odigra po tri tiketa dnevno.

Tetovaže, fizički svjedoci života, su izblijedjele. Četiri dana sedmično oblači majicu sa crvenim, zaokruženim "A," kao fosil kojemu ni u najboljim godinama nije bilo dobro.

 

Dok hoda, gleda u pod. Svjestan je te loše navike, ali nikako da je se riješi i da hoda ponosno i uspravno. Rijetko posjećuje frizera. Rijetko se brije. Nije stao na vagu godinama.

 

III

Melanholija je uvijek bila tu.

 

Oduvijek sam tugovao za beznačajnim događajima i stvarima. Otkako je ona poginula, svaki dan ispitujem zbilju i stvarnost. Bila mi je toliko slična. Dva gubitnika izgubljena u moru beznačajnosti i beznađa. Na dan kada je poginula smo se posvađali oko neke beznačajne teme koja svakog od učesnika te glupe međuljudske interakcije tjera u sitničavost, tako da smo se i ja i ona zabarikadili, svako braneći svoje glupe i nebitne stavove. Svađa se završila tako što me je ona pogodila sendvičem. Valjao sam se po kauču od smijeha, sa majonezom u kosi i komadom salame na čelu. To je bila naša zadnja interakcija. Te večeri ju je pregazio neki pijani kreten!

 

Svakodnevnica me ubi. Želim biti unikatni primjerak ljudskog bića. Život mora imati neko dublje značenje od trgovanja robom i konzumiranja iste. Ljubav ne postoji, to su laži kojima nas hrane otkako smo malena djeca, postoji požuda i životinjski instinkt za razmnožavanjem. Imam osjećaj da što više tragam za značenjem udaljenji sam od istine. Kada god pomislim da je istina blizu i da je meni preostalo da posegnem i uzmem je u ruke, završim sa govnima u rukama i prazninom u duši.

 

U posljednje vrijeme čitam Becketta, to vjerovatno i utiče na moje pesimističko stajne uma.

 

Vildana je sve udaljenija. Mi smo dva otoka. Skoro pa i ne pričamo. Jebemo se svakih petnaest dana. Ona je umjetnica, ja sam za nju propalitet, valjao sam joj na početku, kolizija dvije žive vatre stvorila je ogromnu lomaču koja sada tinja i izumire. Nezrela je ona, nezreo sam ja. Zatvoreni smo. Već tri dana nije bila kući. Nije mi ni stalo gdje je i šta radi, znam da je i Zijad jebe, on ima bijelo a ona bi mogla ušmrkat kilometre, tako da imaju zajedničke interese. Nisam ni siguran da me to očigledno nepoštovanje pogađa, od mene prave debila, a kada te čitav život prave debilom – navikneš se i postane ti svejedno.

 

Ja sam ljuska od čovjeka. Sa 47 godina osjećam smrt kako me prati, dok hodam sunčanim ulicama prati me tama. Možda imam rak nečega. Više puta mi je padalo na pamet da odem kod doktora, iako nemam zdravstveno osiguranje, ali me ništa ne boli.

 

Dosada je moja najveća fobija. Mrzim taj osjećaj kada si usamljen sa svojim internim monologom, koji mene vazda dovodi do razmišljanja o nevažnosti mog postojanja, ne znam kako bi živio da nemam knjige i radio. Noći su najgore. Dok se roštiljam u krevetu, okrećem se na jednu stranu da bi promijenio položaj, vratim se na početni položaj poslije nekoliko minuta i tako do jutra.

 

Tada najviše razmišljam o ispraznosti mog postojanja, o nepravdama koje su učinjene protiv mene, o tome kako sam se razočarao sve i svakoga. Da imam para, otišao bi kod psihijatra, platio bi mu ogromnu sumu novca i razgovarao nekoliko sati kako bi na kraju mogao sve svaliti na stranca koji je svršio u moju mamu i pobjegao, pa na mamu koja je bila toliko slaba da je svoje dijete ostavila i pobjegla na kraj svijeta. Sad za sad mi preostaje samo leksilium, lijek bez kojeg ne bih mogao podnijeti ovaj šou zvani život.

 

Moj burazer je zato novi idol mladosti ovog gradića- Zijad Zika Poturović, posljednji poznati međunarodni playboy. Vozao je metalik srebrenog Chevroleta u vremenu kada su doktori fiće jedva palili zimi. Umjetnik, veliki pjesnik i filozof koji se, ne svojom krivicom, našao na pogrešnoj strani zakona.

Centralni nervni sistem spržen od prekomjerne upotrebe kokaina što dovodi do, kako on to često zna reći, gubitka koncentracije i nagomilavanje stresa kojeg oslobađa agresivnim jebanjem maloljetnica, jer on ne vodi ljubav, on se životinjski iživljava nad nesretnom ženom, konobaricom, srednjoškolkom i bilo koje stvorenje sa sisama i pičkom.

 

Zika jebe i moju Vildanu. Misle da su toliko lukavi i mudri, ali mene nisu nadmudrili. Ne znaju da znam. Nisam siguran ni da mi je stalo do toga, možda je srdžba zakopana negdje duboku u podsvijesti.

 

Zadnjih petnaestak godina imam jedan san koji me prati kao uljez i čeka da zaspem. Uvijek počinje u sobici u kojoj smo ja i Zijad odrasli, malena sobica sa požutjelim zidovima i prastarim tapetama. Spavali smo u istom krevetu, ja i Zijad.

Vidim sebe kao dječaka, ja sjedim na maloj stolici u ćošku i gledam nas kako spavamo. Odjednom ja i dječak počnemo lebdjeti i levitirati, izlazimo kroz prozor, prvo mali pa onda ja, kao ptice letimo ka Bentbaši, preletimo čitav grad, sav je osvijetljen i veličanstven iz ptičje perspektive.

Kada stignemo iznad Bentbaše, uzdignemo se još više i letimo još brže izvan grada. Taman kada pređemo granicu grada, propadnemo u Miljacku, pokušavam da spasim dječaka ali se uvijek probudim prije nego što stignem do njega.

 

Ne znam šta taj san znači.

 

 

Nastavak priče Benjamina Hasića pročitajte u sljedećem nastavku, u subotu 12. maja.

 

Nedelja, 06. Maj 2012 u 17:00

Izvor: bh news

Tagovi: priča, benjamin hasić

ANONIMNI KOMENTARI

KOMENTARI { 1 } DODAJ KOMENTAR
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    (do 1200 karaktera)

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

Postavljeni komentari predstavljaju isključivo mišljenje i stav pošiljaoca komentara. Bh-news zadržava pravo da ukloni svaki komentar koji je neprikladan, a koji je uvredljiv na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, gender i svakoj drugoj osnovi. Takođe, biće uklonjeni svi komentari koji vrijeđaju pravo na privatnost ili bilo koje drugo pravo. Takođe, nije dozvoljeno pisati optužbe, koristiti jezik mržnje i netolerancije.

FACEBOOK

Sadržaj je moguće preuzeti i bez saglasnosti autora, ali uz isključivo navođenje izvora www.bh-news.com

Imate profil na Facebook-u?

Kliknite "Sviđa mi se"
da ubuduće pratite najnovije vijesti na svom profilu.