Nicholson Baker je pisac uz pomoć čije knjige je Monica Lewinsky svojedobno zavela Billa Clintona.

U vrijeme kad se dodjeljuje nagrada za najlošije opise seksa u književnosti i kad čak i veliki pisci kubure sa opisima najintimnijeg čina između ljudi, Baker u svom novom romanu svima daje lekciju kako se riječima stvaraju slike uzbudljivije od bilo kakvog vizuelnog podražaja te vrste

Njegove knjige iščekuju se sa nestrpljenjem, a najnovija Kuća od rupa nadmašila je sva očekivanja.

"Kuća od rupa" je roman o porno utopiji, zemlji iz čuda u kojoj se sve želje mogu ostvariti. U nju se dospijeva kroz raznorazne okrugle otvore (od slamke i sušilice za veš do prstiju spojenih u slovo o).

U Kući od rupa vladaju stroga pravila - šefica Lila nadzire svakoga i pazi da svi koji su zgriješili pošteno okaju svoje grijehe. Mladić Dave je tako izjavio da bi desnu ruku dao za veći i tvrđi ud i želja mu je ispunjena: njegova ruka mora živjeti samotni život i lutati svijetom dok je neka žena ne pronađe i vrati vlasniku.

Ruka se za to vrijeme dobro provodi i započinje veze sa ženama koje zavodi i zadovoljava: tom epozodom roman i počinje.

Ovaj spoj fantastike i erotike zvuči u najmanju ruku bizarno, ali u Bakerovoj izvedbi on itekako ima smisla.

On kaže: „Da, kad bih iskreno i tačno pisao o tome kakav je seks u stvarnom životu, to bi bila sasvim drugačija knjiga. Bilo bi tu mnogo izgubljenih lopti, promašenih šutova, postkoitalne sjete, povremenih posjeta ljekaru... Ovdje se sve dešava u mentalnom svijetu, bez ikakvih padova i poraza.“

Na pitanje novinara Observera da li je Kuću od rupa zasnovao na sopstvenim fantazijama, Baker odgovara: „A da, jedna od mojih adolescentskih fantazija je bila seksualni tematski park u kojem možeš izabrati vožnju i kupiti ulaznicu za svaku seksualnu perverziju koju zamisliš. O tome sam sanjario kao dijete, to je moje privatno zabavište“.

Baker piše u skoro potpunom mraku, često i sa čepovima u ušima. Važno mu je da se prepusti mašti i da otpusti sve moguće kočnice.

U procesu pisanja nove knjige mu je, prema njegovim riječima, pomagalo i to što je vjerovao da će je objaviti pod pseudonimom. Tako pišući nije brinuo o tome šta će ko misliti, ali je kasnije njegov izdavač ideju o pseudonimu odbio.

Oni koji Bakera poznaju lično opisuju ga kao sramežljivog, obrazovanog i vrlo uljudnog čoveka. Njegova djeca ne čitaju njegove knjige i kažu da će to učiniti tek kada se odsele iz roditeljske kuće.