PISAĆI STOL

POŠALJI STRANICU MAILOM

  • Vaše ime i prezime: *

  • Vaša e-mail adresa: *

  • E-mail adresa primaoca: *

  • Pošaljite mi kopiju:

  •  

Šatrologija

Objavljujemo prvu vikend priču Benjamina Hasića, mladog sarajevskog kreativca, na našem portalu. Rodio se 1987. godine u Sarajevu. Za pisanje priča nalazi inspiraciju u svakodnevnim životnim situacijama, a želja mu je da uskoro objavi svoju knjigu. Meteopata je i voli pse. Nije član društva književnika jer ne želi biti član nijednog društva koji bi primio ljude kao što je on.

  • sloboda.jpg
  • benjamin_hasic.jpg
  • merjem.jpg

Priča počinje...

 

Kada je prva pahuljica pala na čelo mladog beskućnika koji se u tom trenutku našao na putu ka granapu da novac zarađen za taj dan potroši na zasluženu flašicu Viljamovke, svi, uključujući i njega su očekivali da će prvi snijeg donijeti neku promjenu, da će zrak imati drugačiji miris i ukus...

 

Neki su se nadali da će te romantične, slatke bijele pahuljice prekriti i potopiti sve one svakodnevne, nebitne i dosadne problemčiće koji čine naše živote, a koje ustvari čine srž našeg postojanja.

 

Nadali su se, ali su se zajebali.

 

Miris snijega i svježine se izgubio u mirisu prolivenog sarajevskog piva i znoja veselih građevinskih radnika koji rade na novom futurističkom šoping centru u kojem će Sarajke i Sarajlije, za samo 89.99 kaemova moći kupiti novi džemper, isti džemper kojeg je Džordž Kluni imao na sebi za vrijeme famoznog intervjua u kojem se zgražavao nad situacijom u Siriji i humanitarnim propustima u post-revolucionom slobodarskom Egiptu.

 

Merjem Kurspahić sa Gorice se nije nadala ničemu, ona se odavno ne nada, ne razmišlja o budućnosti jer je neobjašnjivi strah utkan u svaku njenu misao. Ona je davno shvatila da je jednostavno praktičnije ne provoditi vrijeme sanjareći. Njena svakodnevnica, otkako je ona pamti, bila reakcija na strah, ili kako je ona nazivala tu pojavu - olovna magla.

 

Ta pojava nije - u doslovnom smislu te riječi, strah od smrti ili strah od fizičke boli koji su i nama poznati. Ne.


Merjem je od uvijek bila napeta, kao da je neko prati, gleda i čeka

 

Bila je uvjerena da u svakom datom trenutku, neko može naletiti i udariti je, ili joj pocijepati majicu. Mrzila je svoju ranjivost. Mrzila je taj osjećaj nedostatka kontrole.

 

Tridesetogodišnja domaćica, koja nema djece, ali ima predivnog muža, nije nikada donijela životno afrimirajuću odluku. Nije izabrala gdje će pohađati osnovnu školu, ni srednju, nije bila dovoljno jaka da se izbori za studij, jer je njen otac prof. Kurspahic tako dobro izložio svoje argumenta da se jednostavno morala složiti snjim.

 

Njen život je bio serija neizgovorenih želja, potvrdnih klimanja glavom iako se ne slaže, frustracija i raznih kompleksa koju su nastali kao rezultat neispunjenih fantazija. Prijateljice su za nju uvijek mislile i o njoj govorile kao da je najsretnija žena u Sarajevu, jer se udala za poznatog, starijeg advokata koji ne želi djecu, jer ne mora raditi pa ima vremena da gleda kratke klipove sa bebama ili psićima na Youtube-u, jer joj dolazi Biba svakog utorka da počisti predivni stan u centru Sarajeva, jer ide u Beč na zimovanje i Tursku na ljetovanje...

 

Svi bi nastavili razgovarati o tome kako je Merjem sretna, u njenom društvu ili bez nje, što je kod nje izazivalo nelagodu.

 

Naime, Merjem se osjećala kao kriminalac jer je mrzila svoj život, jer je nesretna, bila je uvjerena da na to ona nema pravo pa bi govorila samoj sebi: „Kako te nije stid? Pa ti imaš sve, a ljudi umiru od gladi", ali joj ta misao o nesreći drugih nikada nije bila utješna, samo bi se gore osjećala jer bi počela razmišljati o tome kako je svijet ustvari grozan i nemilosrdan.

 

Nikada nije uživala u seriji "Sex i grad" i sličnim kvazi-feminističkim revijama. Negdje je duboko u sebi, iako to nije bila u stanju artikulirati, znala da žene nisu slobodne dokle god svoju sreću traže u materijalnom.

 

Merjem je živjela u najgoroj vrsti društva, najgorem prividu, u kojem se u kolektivnoj podsvijesti krije bolesni fetiš za slobodom. O slobodi se pričalo na svakom ćošku, o slobodi su se pisale pjesme, snimali filmove i slavili je kao što se slavili voljena osoba. Ali ljudi nisu znali šta je istinska sloboda, jer je društvo u kojem se Merjem nalazila bilo patrijarhalno i šovinističko ili kako diplomati nazivaju takvo društvo: tranziciono.

 

To društvo je bilo kao ne baš najbistriji učenik, koji dan prije ispita napamet nauči dvije rečenice koje mu se čine kao najvažnije za prolaz, pa ih na usmenom ponavlja, ponavlja i ponavlja, svaki put mijenjajući redoslijed istih nekoliko riječi, bez ikakvog razumijevanja materije i bez ikakve želje za shvatanjem, jer jadnik zaista ne može razumjeti značaj znanja.

 

Na svakom bilbordu od Viječnice do Ilidže je pisalo "Sloboda je istina".

 

Svako slovo je bilo druge boje, što je kod nekih vozača, pri velikim brzinama, znalo izazvati mučninu. Nekadašnji hotel „Evropa“, prvi 'svjetski' hotel u Sarajevu, u kojem se od početka 20. stoljeća okupljala elita sarajevskog mikrokosmosa kako bi os čajem i kolačem razgovarali o filozofskim i socijalnim prilikama tog vremena, dobio je ime „Hotel Freedom", sa malenim američkom zastavom prije slova H i poslije slova F. Fluorescentni znak koji se nalazio na krovu hotela „Freedom“ je bio u crvenim, bijelim i plavim bojama sa zvjezdicama. Sada se njemu okupljaju glumci, pjevači, kontroverzni biznismeni i političari da bi razgovarali o slobodi tržišta, djelovanja i ostalim vrstama slobode koje se tiču njih.

 

Merjem je mrzila odlaziti u hotel „Freedom“

 

Nije joj se sviđao enterijer, nisu joj se sviđali konobari, od kojih je uvijek morala nekoliko puta zatražiti čašu vode, nije joj se sviđala kafa koju služe, a najmanje su joj se sviđali ostali gosti u svojim trodijelnim odijelima ili crvenim svečanim haljinama.

 

Svi su joj izgledali kao likovi sitne buržoazije u nekoj istočnoevopskoj socijalno osviještenoj drami. Merjem je mrzila odlaziti u to okupljalište nove bosansko-evropske elite, ali je morala, jer, kako je njen muž znao govoriti "jebat' ih, možda mi nekad bude zatrebala pomoć nekog od tih papaka" ne primjećujući ironiju u svojoj izjavi.

 

Tako su oni odlazili na kaficu svakog petka u 14:00, pozdravljajući se sa svim redovnim gostima. Sjedili bi tačno 45 minuta u tišini, jer su se osjećali kao ribe na suhom u tom sterilnom okruženju. Ostavljajući marku u plastičnu čašu male Ciganke taktično pozicionirane tačno na ulazu u pocijepanoj original Adidas trenerci, koja je, ruku na srce, vidjela i bolje dane, odlazili bi sa onim osjećajem koji pojavi u srcu u trenutku kada obavite mrzak zadatak.

 

Prisilni odlasci u hotel „Freedom“ bili su joj prihvatljivi isključivo zbog onoga što se dešavalo poslije njih. Naime, Merjem bi se rastala od muža nakon izlaska iz kafane, jer se on volio opuštati sa svojim prijateljima u nekoj birtiji na Vratniku, a znalo se da ona, iz nekog razloga nije bila pozvana. Tako bi se ona pješke uputila nazad na Goricu, gdje ju je čekao prazan stan i ugašen plazma televizor.

 

Merjem je pronašla svoju/tuđu slobodu!

 

Uvijek bi na povratku ušla u haustor jedne od zgrada na Marindvoru, popela bi se na krov, sakrila iza jedne stare fotelje i čekala. Znala bi ona čekati i po nekoliko sati u toj nezgodnoj poziciji, tako da je često ostajala sa ogrebotinama na koljenima ili žuljevima na peti; te nezgode joj nisu smetale ni malo, jer je znala da se žrtvuje za jedinu stvar koja joj život čini prihvatljivom.

 

Vrijeme je gubilo svoj značaj na tom krovu dok se krila kao privatni detektiv iz noir filma, adrenalin joj je povećavao puls, a besciljne misli su letjele nezaustavljivo dok ne bi čula kako se stara metalna vrata otvaraju i dok smijeh bezbrižne mladosti ne bi označio početak.

 

Iza fotelje Merjem nije mogla vidjeti lica, ali je po glasovima znala da je u pitanju zaljubljeni mladi par, koji svakog petka posle škole dolazi da uživa u posebnoj mješavini ljubavi i žudnje koja je zaštitni znak svih pubertetlija. Ovaj mladi par nije vodio ljubav svakog petka na krovu, po svim vremenskim prilikama ili neprilikama, oni su se jebali.

 

U tih pola sata, svakog petka, Merjem se osjećala istinski slobodno i bez straha, ona je bila u poziciji moći, neprimjetna, na koljenima prisluškujući tinejdžere dok se jebu.

 

"Snijeg nije promijenio ništa", govorila je sebi dok se čuli uzdasi u pozadini, sve je isto. "I volim što je sve isto, jer da je drugačije, ne bi znala šta da radim".

Subota, 21. April 2012 u 15:38

Izvor: bh news

Tagovi: šatrologija, benjamin hasić, priča

ANONIMNI KOMENTARI

KOMENTARI { 2 } DODAJ KOMENTAR
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    (do 1200 karaktera)

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

Postavljeni komentari predstavljaju isključivo mišljenje i stav pošiljaoca komentara. Bh-news zadržava pravo da ukloni svaki komentar koji je neprikladan, a koji je uvredljiv na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, gender i svakoj drugoj osnovi. Takođe, biće uklonjeni svi komentari koji vrijeđaju pravo na privatnost ili bilo koje drugo pravo. Takođe, nije dozvoljeno pisati optužbe, koristiti jezik mržnje i netolerancije.

FACEBOOK

Sadržaj je moguće preuzeti i bez saglasnosti autora, ali uz isključivo navođenje izvora www.bh-news.com

Imate profil na Facebook-u?

Kliknite "Sviđa mi se"
da ubuduće pratite najnovije vijesti na svom profilu.