KULTURA

POŠALJI STRANICU MAILOM

  • Vaše ime i prezime: *

  • Vaša e-mail adresa: *

  • E-mail adresa primaoca: *

  • Pošaljite mi kopiju:

  •  

Kritika predstave: Zločin nad „Zločinom na Kozjem otoku“

Napisao: Mirza Skenderagić

  • 1.jpg
  • 2.jpg
  • 3.jpg

„Zločin na Kozjem otoku“ je dramski tekst jednog od najpoznatijih talijanskih dramskih pisaca Uge Bettija.

 

U fokusu drame je priča o tri žene u čiji odvojeni i usamljeni život ulazi misteriozni muškarac simboličnog imena Angelo.

 

Svoj dolazak opravdava poznavanjem muškarca koji već pet godina nije među živima, a koji ga je uputio na ovaj ženski otok.

 

Taj muškarac je bio muž, brat i otac i upravo je takva raspodjela uloga održavala ravnotežu nepredvidivih ženskih odnosa i zabranjujući prelazak njihovih granica, spriječavala sukobe koji su mogli prerasti u zločin.

 

Međutim, njegovo prisustvo nije uništavalo korijen pritajenih nezadovoljstava, već ga je guralo pod zemlju i nagovještavalo njegovo rađanje.

 

Ono je raslo tokom tih pet godina i samo je čekalo priliku da izađe na površinu. Te žene nemaju vlastitog života i ni jedna od njih ne postoji pojedinačno, jer njihove sadašnje uloge zavise jedino od ostale dvije.

 

Da budu majka, tetka, kćerka, ali ne i žena. Dolazak Angela će taj poredak okrenuti naglavačke i u sve tri probuditi žensku strast, koja je godinama sputavana i potiskivana, postala beskompromisna i opasna.

Dramu napisanu iz 1946. godine, na scenu Narodnog pozorišta u Sarajevu postavlja hrvatski pozorišni režiser Damir Zlatar Frey, potvrđujući tako neprolaznost njenog sadržaja i nagovještavajući nepobjedivost životinjskog nagona, koji i dan danas predstavlja smisao čovjekovog postojanja.

 

Također, aktuelnost ovog teksta dokazuje beskonačno udaljavanje od one stare devize da su muškarci s Marsa, a žene s Venere i da jedni drugima pašemo kao yin i yang. „Zločin na Kozjem otoku“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu 2012. godine, dokazuje tezu Sigmunuda Freuda o seksu kao pokretaču svega i stavlja naglasak na životinjski i seksualni nagon svakog bića, nagon koji upravlja razumom.

 

Međutim, taj nagon potiče od nametnute težnje ka savršenstvu, koja je u velikom opsegu zanemarivala i mogući ishod neuspješnog spajanja.

 

Dakle, ideja o savršenom biću potiče još od Pitagorejaca i njihovog učenja o muško-ženskom rodu, Androginu, rođenom od Mjeseca koji je predstavljao „Nebesku zemlju“, tj. imao je u sebi i muškog i ženskog pola. Također, Platon u „Gozba ili o ljubavi“ u dijelu o nastanku Erosa, piše o savršenim bićima, opasnim za bogove koji su, zatim, rasječeni na dvije jednake polovine.

 

Tako rastavljene polovine čeznule su jedna za drugom, grlile se i pripijale jedna uz drugu, pune žudnje i nade da će srasti u cjelinu.

 

Svaki današnji čovjek ispunjen je dubokim osjećanjem svoje nepotpunosti, i zato tako strašno žudi za jednim, jedinim srodnim bićem koje bi ga dopunilo, za svojom drugom polovinom koja mu pripada i kojoj on sam pripada.

 

Međutim, u lošim pokušajima u igri kako voljeti i biti voljen, ispali smo agresivini, ludi i poremećeni. Sigmund Freud dakle, povezuje ove dvije, naizgled nespojive žudnje, koje mnogo tačnije pašu jedna drugoj, nego muškarci s Marsa i žene s Venere.

 

“Mi pretpostavljamo da u čovjeku postoje samo dvije vrste nagona: takvi koji teže održanju i ujedinjenju - zovemo ih erotski,... ili seksualni, - i oni drugi koji teže razaranju i ubijanju, njih smo sabrali pod imenom nagona za agresijom ili destruktivnog nagona...Tako je i u nagonu ljubavi usmjerenom na objekte potreban jedan dodatak nagona za ovladavanjem ukoliko se želi dokopati svoga objekta.“

 

Čovjekova pozicija je u ovome slučaju poprilično nezavidna. Pred njega je jasno postavljen cilj. Težiti prema anđelima, težiti prema božanstvu, međutim, ispod njega su smještene životinje, čovjekova druga strana koja ga uporno vuče prema dolje.

 

Upravo o ovome govori i drama „Zločin na Kozjem otoku“, s fokusom na ženinu težnju za postojanjem, osvješćivanjem svoga identiteta, pa makar ono uključivalo i epilog smrti muškarca. Freud, kao polaznu tačku ženskom seksualnom razvitku, postavlja socijalno uslovljenu tezu zavisti zbog penisa.

 

On smatra da djevojčice, čim postanu svjesne svojih spolnih organa, osjećaju određen gubitak, nedostatak. Jedina mogućnost ponovno doći u posjed tog navodno izgubljenog penisa jest identifikacija s ocem, i poslije, kad postanu žene, nezaobilazna udaja: žene postaju pasivnim objektom muškarčeve želje ne bi li tako došle do penisa kao izraza društvene moći.

 

Upravo u ovome tonu i počinje „Zločin na Kozjem otoku“. Sestra Pija, o svojoj snahi i zavisti prema njoj, govori slučajnom prolazniku, muškarcu, anđelu za žene.

 

„Moju snahu svi obožavaju. Uvijek sam se osjećala nekako malom kad god bi se našla pored nje. Kada kapci na prozorima lupaju kažu: Agata! Agata! Ovo mjesto bi se trebalo zvati Agata“.

 

Njena snaha je, naravno, jedina žena koja je imala svoga muža, koja je bila žena i koja je posjedovala svoj identitet.

 

Ona predstavlja nešto čemu teže sestra i kćerka i ono što će, s dolaskom muškarca, postati konstanta prijetnja. Također, njihove reakcija bit će uslovljene muškarčevom čežnjom za ženom i sve tri će željeti da budu potrebne, uzimane, željene, žuđene.

 

Takva postavka nagovještava mogući rasplet drame isti kao u klasičnoj tragediji, to jeste katastrofa za protagoniste. Ili je gotovo tako.

 

Ipak, od svega što u sebi sadrži tekst Uge Bettija, Frey je oživio jako malo. Naime, tekst je baziran na dijaloškoj izgradnji likova i njegova najveća snaga leži u izolovanosti i zatvorenosti likova na jednom mjestu i njihovoj primoranosti da djeluju, s obzirom da sve četvero imaju istu težnju.

 

Također, tekst u sebi krije i vizuelnu snagu i slobodu da se tekst odvede u jednom drugom smjeru, recimo u smjeru plesnog teatra iliteatar pokreta.

 

Presudila je režiserova neodlučnost da ostane dosljedan samom sebi i režiju posveti vizuelnoj strani predstave, ili da istu bazira na unutrašnjim previranjima likova, koji neodoljivo podsjećaju na izgubljene, depresivne likove Antona Pavloviča Čehova.

 

Zbog toga je rezultat poprilično nemaštovita i neuvjerljiva predstava. Predstava je, poput likova na papiru, težila ujedinjenju u savršenu cjelinu, a ostala je zarobljena između gotovo parodirajuće scenografije i očajnih izvedbih glumaca.

 

Naime, sam odabir glumačke postave koju čine Jasna Ornela Bery, Vedrana Seksan i Rijad Ljutović koji u svojim fizičkim izgledom, načinom govora i gestama otkrivaju postojanje seksualne slobode, mogao je naslutiti Freyevu stremnju ka zanemarivanju karakterizacije likova i okretanju nekim drugim sredstvima kao što su scenografija, svjetlo, muzika.

 

Međutim, onda nikako nije jasno angažovanje glumice Alme Terzić koja, kao da je nasilno prebačena sa scene Kamernog teatra, donoseći sa sobom i odlične karakterne uloge bazirane na izrazu lica koje, na izgubljenoj sceni Damira Zlatara Freya nisu mogle doći do izražaja.

 

Tako je cijela predstava protekla u pokušajima glumaca da budu nešto što nisu. Almine geste i pokreti po sceni izgledali su kao nepredvidivi napadi histerije, a dijalog preostalog trojca kao naštreban napamet, zajedno sa tonalitetom i reakcijama.

 

Identičan sukob javlja se i kada je u pitanju scenografija. Minimalistička scena posuta pjeskom koji nema nikakvu posebnu ulogu, osim da pokaže da zemlja nije obrađena i da se likovi u napetim trenucima njome gađaju te koja je besmisleno uzdignuta i sa koje likovi nesmetano dolaze i odlaze do krajnosti negira atmosferu zatvorenosti i otuđenosti malog mjesta, a koja se mogla osjetiti u riječima Uge Bettija.

 

Frey to pokušava nadomjestiti lirskim i emotivnim muzičkim sadržajima koja su trebala da posluže kao psihološka stanja, međutim, ona na kraju zvuče jednako rastrojeno jer imaju nezahvalan zadatak da prokomentarišu poprilično neuvjerljive dijaloške scene.

 

Na kraju se samo nameće i pitanje odabira Narodnog pozorišta da izvede predstavu koja bi trajanjem (55 minuta) i brojem likova daleko više odgovarala nekom manjem i intimnijem pozorištu.

 

Također, Frey je ovaj tekst već postavljao na scenama u Sloveniji i Hrvatskoj, uvijek na kamernim scenama, te je ovo bio prvi put da ga uprizori na velikoj teatarskoj sceni.

 

Upravo su ove odluke svjedoci jednog teatarskog zločina nad tekstom koji, za razliku od muškarca, to, ipak, ne zaslužuje.

Četvrtak, 12. April 2012 u 09:47

Izvor: novinar.me

Tagovi: Zločin na kozjem otoku

ANONIMNI KOMENTARI

KOMENTARI { 0 } DODAJ KOMENTAR
  • Trenutno nema komentara.
  • Ime / Nadimak: *

  • Komentar: *
    (do 1200 karaktera)

  •  

  • Karakteri sa slike: *

  •  

Postavljeni komentari predstavljaju isključivo mišljenje i stav pošiljaoca komentara. Bh-news zadržava pravo da ukloni svaki komentar koji je neprikladan, a koji je uvredljiv na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, gender i svakoj drugoj osnovi. Takođe, biće uklonjeni svi komentari koji vrijeđaju pravo na privatnost ili bilo koje drugo pravo. Takođe, nije dozvoljeno pisati optužbe, koristiti jezik mržnje i netolerancije.

FACEBOOK

Sadržaj je moguće preuzeti i bez saglasnosti autora, ali uz isključivo navođenje izvora www.bh-news.com

Imate profil na Facebook-u?

Kliknite "Sviđa mi se"
da ubuduće pratite najnovije vijesti na svom profilu.