BH News Logo

Pisaći stol

„Šta smo to učinili?“- Kritika predstave

Kritika predstave „Šta smo to učinili?“

1.jpg

Napisao: Mirza Skenderagić

„Napraviti predstavu na temu roditeljstva temeljenu na iskazima stanovnika naselja u mjestu Hérouville St. Clair, prikazati je u domovima kulture u općini Caën, i omogućiti interakciju s publikom...“

 

Ovo je ukratko narudžba koju su prije nekoliko godina iz fonda Porodične zaštite „Calvados“, predložili francuskom dramskom piscu i režiseru Joëlu Pommeratu. Nastao je tekst zanimljivog i neobičnog naslova koji zaista podsjeća na novinarski članak „Šta smo to učinili?“, a od kojeg je nastala i istoimena predstava.

Ponijet uspjehom mlade bh. režiserke Selme Spahić sa  predstavom „Hipermnezija“ koja na sličan način govori o sličnoj temi, a koja je nastavila jedan novi teatarski val u BiH pokrenut predstavom “Sarajevska pozorišna tragedija”, svoju verziju predstave „Šta smo to učinili?“ ponudio je bh. režiser Dino Mustafić.

Dakle, riječ je o deset prizora koji govore o odnosima roditelja i djece, a pitanje je postavljeno i za jedne i druge. Izvor teksta nastao je iz dokumentarnih intervjua koje je Pommerat vodio s manjom porodičnom zajednicom u jednoj francuskoj pokrajini. Kako bi franuske priče postale i bosanske, lična iskustva u ovu predstavu ugrađivali su i bh. glumci, pa je izvedba dobila i tri perspektive-prijeratnu, ratnu i poslijeratnu.

 

Međutim, to se ni u jednom trenutku ne osjeti pa je tema i dalje ostala univerzalna i vječna - tema o porodici i ljudskim odnosima. Rezultat je dokumentarističko pozorište koje stvarne priče pretvara u dramsku situaciju punu radnje, sukoba i preokreta.

 

Nije nastala samo predstava o porodici, odnosima koji tu porodicu čine već i predstava o odnosu samih porodica sa vremenom u kojem pokušavaju da budu sretne, jer, da bi shvatili uzroke prvog probleme neophodno je upoznati i svijet koji tu porodicu okružuje.

Dakle, sam naslov predstave se mora posmatrati i iz jedne druge perspektive, iz odnosa porodice i vremena u kojem živimo, a koje je možda i glavni krivac za ovakve odnose između majke i sina, oca i sina, brata i sestre.

 

Rat, nasilje, siromaštvo, nedostatk perspektive, nedostatak ljubavi i sl. predstavljaju fenomene koji imaju specifičan značaj upravo danas i ovdje i koji se najviše odražavaju na ono kako današnje porodice izgledaju.

 

Roditelji i djeca se pokušavaju boriti sa tim, očigledno bezuspješno. Jednako bezuspješno kao što se i svijet bori sa vremenom u kojem pokušava da opstane. Samim dovođenjem opstanka porodice u pitanje, u pitanje se dovodi i opstanak civilizacije, a svijet kakav znamo nikada nije bio bliži svome kraju.

 

Historijska evolucija porodice, a pogotovo njene burne savremene transformacije, ne samo da mijenjaju njene aktuelne funkcije nego i otvaraju radikalno pitanje da li će nestati ili opstati kao prvo i posljednje utočište društvenosti. To je i centralno pitanje same predstave. Pogled u budućnost. Da li će porodica opstati? Šta smo to učinili pa je opstanak porodice doveden u pitanje?

Krenimo redom.

Prije novog doba čovjek je živio, kako kaže Béla Hamvas, u otvorenom bitku, bio je budan i okrenut u vlastito Ja, međutim, tada se nešto dogodilo i od nulte godine čovječanstvo tone u apokaliptično stanje beznađa i nesvjesnosti. “Današnji čovjek živi omamljen i obezvrijeđen kolektivnim snom. Individualno Ja postoji u težištu degradirane zbilje u nedorečenom, nedoraslom, neosvještenom, hermetičnom, samoljublju i strahu.

 

Takav život je puki privid jer tamo nema susreta, spoznaje, viđenja, prepoznavanja, nema pravog prijateljstva, ljubavi, neposrednog govora, čednosti, suosjećanja” – pisao je Bela Hamvas prije sedamdeset godina. Kolektivni san o kojem je govorio Hamvas, apsolutno se mora povezati sa porodicom kao kolektivom svih kolektiva. Naime, poznato je da svaki član porodice raste i razvija se i da ta individualizacija remeti uspostavljenu homeostazu, odnosno ravnotežu porodičnog sistema.

 

Dakle, sama porodica kao insitucija ne dopušta razvijanje čovjeka kao individue i zahtjeva prilagođavanje potrebama njenih članova. Naravno to je u velikoj mjeri „pogurano“ od strane Modernog doba i njegovog načina življenja koji se nameće preko masovnih reklama komercijalnih proizvoda ili usluga.

Vlastito Ja je ugušeno u nametnutim reklama sretnih porodica u kojima su svi nasmijani i u kojima svi sa nestrpljenjem očekuju neki novi susret i priliku da svi zajedno uživaju u Coca-Coli. Na tim reklama je trava uvijek besprijekorno zelena i na njima je uvijek prokleti pas koji neumorno trči i dohvaća savršenu lopticu.

 

To jednostavno nije tako i nekad, ali samo nekad, majka i otac dječaku neće kupiti psa jer se ne vole međusobno i jer grabe svaku priliku da ne budu zajedno.

 

Zašto, onda uporno pokušavamo da budemo sretni i da oživimo tu sliku sa reklame? Zašto je za opstanak čovječanstva neophodno da se članovi porodice besprijekorno vole? Zašto doživljavamo razočarenje kada shvatimo da to nije tako jednostavno i da naš otac, majka, sestra ili brat nisu baš po našem ukusu i da nisu i baš najsavršeniji na svijetu? Zato jer nam je rečeno da tako mora biti.

„Porodica je laž koju je stvorio onaj što je struktuirao ovaj svijet da bi lakše nadzirao ljude, bolje izrabljivao poslušnost i poštovanje pripisa i legendi.“ - Pismo nerođenom djetetu, Oriana Fallaci.

Gdje srlja čovjek dvadesetog vijeka znao je i George Orwell. Njegova slavna vizija teleekrana, nastala u vrijeme kad se o televiziji nije znalo ništa, jasno pokazuje kakva će biti uloga media u manipulaciji priprostog puka. Oslikao je monstruozni sistem u kojem se snima i prati svaki tvoj pokret. „Veliki brat te gleda.“

To je vrijeme danas, slijedi čipiranje i kontrola je potpuna.

Ako se na trenutak vratimo u historiju, shvatiti ćemo zašto pitanje - Šta smo to učinili? - nikada prije nije postavljano i zašto je ono osviješteno tek sada. U robovlasničkom i feudalnom društvu porodica je osim biološke funkcije vršila i proizvodnu funkciju. Međutim, u savremenim društvenim odnosima, porodica je postala gotovo samo potrošačka društvena grupa. Grupa koja malo toga doprinosi, a mnogo toga zahtjeva i uzima.

 

Također, sa razvojem industrijske proizvodnje, omogućio je da se odnosi u društvu i porodici sve više humanizuju. Zbog čega nije bilo ovog depresivnog i pomalo patetičnog pitanja,  najprecizniji odgovor daje komunizam u kojem porodica nije dugovala nikom ništa. Prema Karlu Marxu, utemeljivaču dijalektičkog materijalizma, da bi se ostvario komunizam prvenstveno je potrebno ukinuti instituciju braka.

 

U svojoj knjizi „Porijeklo porodice, privatne svojine i države“ Friedrich Engels je nastojao prikazati porodicu kao vještačku instituciju koja nije postojala u prvim etapama historije čovječanstva, koja se pojavila kasnije kao instrument eksploatacije. Prema ovoj Engelsovoj filozofiji, uporedo sa komunističkom revolucijom ukinut će se i porodica.

 

Komunizam, ipak nije dočekao ostvarenje svoga sna, a njegovi predzanci raspadanja porodice su nastavljani u aktuelizaciji, također preko tehnika Modernog doba, religijskih knjiga, odnosno onih dijelova koji govore o Sudnjem danu koji propast porodice vežu sa nestankom svijeta.

U jednom poznatom hadisu o Džibrilovom dolasku Allahovom Poslaniku se između ostalog kaže da je Džibril upitao Poslanika kada će nastupiti Sudnji dan, na što mu je Poslanik rekao: „Upitani ne zna više od onoga koji ga pita, ali ću te obavijestiti o njegovim predznacima: kada majka rodi sebi gospodaricu, kada vidiš bosonoge, siromašne pastire kako se takmiče u gradnji visokih kuća.“

 

Ovaj hadis ukazuje na takvo vrijeme koje će doći pred Sudnji dan, kada će se stvari toliko okrenuti da će djeca naređivati svojim roditeljima. Ovaj predznak se obistinio, jer ako pogledamo ovu predstavu sasvim je jasno da s pravom možemo očekivati blizinu Sudnjeg dana. Današnja djeca psuju svoje roditelje, grde ih, svađaju se s njima i čak ih i udaraju.

Taj problem je naravno nastao sa kapitalizmom, odnosno razočarenjem u lažne slike sreće koje nam moderna indrustrija nameće. Jedan od centralnih problema tih reklama jeste što one, poput princa na bijelom konju, djeluju apsolutno negativno na ljudsko biće.

 

Da je riječ o apsolutnim lažima i da recimo djeca ne vole uvijek svoje roditelje, uvjerit ćemo se već nakon drugog prizora ove predstave.

Postoji jedno nepisano pravilo da djeca moraju voljeti svoju majku, svoga oca, međutim da li je to zaista tako? Da li je danas teško primijetiti distanciranost pa čak i animozitet između roditelja i njihove djece. Da li generacija koja je nastala nekoliko godina prije rata zaista koristi postupak koji je nametnut iz američkih filmova, a u kojem djeca svojim roditeljima govore „Volim te, mama!“, „Volim te, tata!“ Ja, lično te riječi nikada nisam mogao da izgovorim, a imam toliko potrebu da ih kažem - koliko smo puta uhvatili sebe da izgovaramo ovu rečenicu i da je potkrepljujemo jednom drugom - Ne znam nikoga ko jeste. Ne znam nikoga ko sa ocem ide na utakmice, sa mamom na koncerte i koji sa oboje može da priča po sat, dva, a da se ne osjeća neugodno, postiđeno.

 

Ne znam nikoga kojeg roditelji ne nerviraju sa besmislenim i patetičnim savjetima, čuvaj se, obuci se, dobro jedi, rano lezi, „nek kolu konobar otvori pred tobom“ – izjavama, a koje nemaju nikakve veze sa onim što mi očekujemo od nekoga koga bi trebali smatrati najboljim prijateljem. Ne znam nikoga ko ne misli da ih voli, a potajno se nada da će produžiti godišnji odmor na moru i nama što duže ostaviti prazan stan.

Zašto je to tako? Zašto ne možemo da se sjetimo savršenih trenutaka sa našim roditeljima, zašto ih ne pronalazimo u našim djetinjstvima, zašto ne možemo da zamislimo tu našu famoznu prvu vožnju na biciklu o kojoj svi govore? Zašto nam je neugodno kada pokušamo da ih zagrlimo?

Možda zato što nismo imali djetinjstvo, a za to krivimo svoje roditelje. Možda zato što nije bilo tih savršenih trenutaka, kao što nije bilo ni onog bajkovitog crvenog bicikla. Kao što ničega nije ni bilo, već samo formalni pozdravi na ulazu i izlazu iz kuće, formalni telefonski razgovori, sve formalno da formalnije ne može biti. Možda je odgovor u tom prokletom ratu koji je njih učinio nervoznijim nego što jesu, možda je odgovor u njima koji na nama liječe svoje komplekse neostvarenih ciljeva, možda je problem u nama koji sa pravom tražimo veću slobodu, a dobijamo osude i pitanja „Ti svoju majku ne voliš?“, ili u nama što gledajući svoje roditelje vidimo sebe.

 

Što vidimo nepremostivu sličnost između nas nemoćnih i njih jadnih, nas nezanimljivih i njih nesretnih, nas uvijek u kazni i njih nezadovoljnih sa nama. Ako je to ta ljubav, onda možda i ne trebamo da volimo. Možda to nikada nećemo ni moći. Možda i ne želimo.

 

Odgovora na pitanje - Ko je zapravo kriv i šta smo to zapravo učinili i ko smo to mi, roditelji ili djeca - vjerovatno nema i nikad neće ni biti.

Svi smo mi poput likova iz ove predstave, zarobljeni između željeznih crvenih rešetki i uporno tražimo izlaz iz nečega što nije ispalo onako kako smo željeli ili kako smo zamišljali. Mi se, također kao i likovi u predstavi osjećamo zarobljeni u crvenom namještaju koji predstavlja sastavni dio svakog sretnog doma, a koji nas nerijetko guši i tjera na bijeg, kojeg zapravo nema, koji je nemoguć i koja nas opet vraća na isto mjesto.

 

U našu nesretnu porodicu od koje ne možemo pobjeći. Dramaturgija teksta sugeriše režiseru da iskoristi, osim same pisane riječi, i ostale moduse scenskog izraza: muziku, pokret, fotografiju. Tu slobodu je na najbolji način iskoristio i Dino Mustafić. Osjetilni i perceptivni elementi predstave nisu dodatak njenom pisanom obliku, već su otpočetka sastavni dio njenog pisanja. Šumovi i muzika, tijela i kretnje, sve pridonosi, u jednakoj mjeri kao i pisanje, kreativnom procesu koji je moguće voditi jedino višeglasno.

 

Osim spomenute ugradnje ličnih iskustva bh. glumaca u predstavu i osim minimalističke scenografije koju potpisuje Dragutin Broz , a koju čini željezna skalamerija, jedan mikrofon preko kojeg se likovi obraćaju publici riječima: kada ja budem dijete..., kada ja budem roditelj...te jedan skriveni klavir, i nekoliko ofingera sa odjećom iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koje je birala kostimografkinja Vanja Popović, naše sjećanje na porodicu oživljavaju i nevine fotografije iz djetinjstva projektovane na platnu, iz vremena kada je sve izgledalo bezazlenije i kada niko nije postavljao nikakva pitanja.

 

Mi ćemo na tim licima pokušavati da prepoznamo i sebe i potražimo crveni bicikl sa kojim smo napravi svoje prve korake. Predstava je, kako je istaknuto, nastala u namjeri propitivanja “koliko je budućnost već određena našom prošlošću”.

To će umnogome zavisiti od rezultata naše potrage.

Srijeda, 11. Januar 2012 u 09:59

Izvor: novinar.me